-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Period 1964–1965 bilo je vrijeme sve žešćih i žučnijih rasprava o nacionalnom pitanju, pa u tom sklopu i o formiranju muslimanske nacije u Bosni i Hercegovini. Meša se vezivao isključivo za porijeklo svojih davnih predaka. Naravno, osjetljiv kakav je bio, sve te razgovore nije podnosio lako. Pogotovo što su neki od njih bili i militantni. U titogradskoj „Pobjedi” izjavljuje: „Pisci su dio socijalizma – a socijalizam je njihova sudbina...” A u sarajevskom „Oslobođenju” veli: „Prava društvena klima za pravu književnost...” Objavljuje i prvu skicu svoje buduće rasprave o Vuku Karadžiću, u sarajevskom časopisu „Život”.
Krajem septembra 1964. godine u Titogradu, na Sedmom kongresu Saveza književnika Jugoslavije Meša je izabran za predsjednika. Na tom skupu srešće se i malo više zbližiti sa Dobricom Ćosićem, uglednim piscem, a i političarem sa iskustvom. Meši je to druženje godilo. Njegovo predsjednikovanje, međutim, završiće se neslavno i traljavo. Brzo će dobiti zamjenu. A na tom titogradskom skupu, sa uvjerenjem je govorio o ulozi i mjestu književnika u socijalističkoj izgradnji, i u prvom intervjuu, u „Večernjim novostima”, nije okolišao da kaže koje ga nevolje muče i kako se snalazi: „Snalažljiv sam po prirodi, lako ćemo za to... Ali, teškoća ima, da apostrofiramo odmah dvije: prva je više tehnička, to jest u činjenici što stalno boravim u Sarajevu, a poslovima sam vezan za Beograd. Druga, mnogo veća je to što Savez ne raspolaže takvim sredstvima, koja bi mu omugućavala da normalno budu urađeni neki poslovi onako kako se želi...”
„Svjetlost” objavljuje kratki Mešin roman „Magla i mjesečina”, u biblioteci „Džepna knjiga”, sa predgovorom Zorana Gluščevića. Gluščević ističe da je riječ o remek-djelu naše partizanske književnosti. To je jedna od rijetkih podrški iz Beograda.
Krug sarajevskih prijatelja nije naročito širok: najčešće se druži sa Salkom Lagumdžijom, jedno vrijeme gradonačelnikom Sarajeva, i njegovom ženom Razijom, profesorkom, potonjim piscem niza rasprava o Mešinom djelu. Naravno, često je sa Ristom Trifkovićem, onda televizijskim rediteljem Željkom Marjanovićem i njegovom suprugom Verom, koja je bila i sekretarica redakcije „Svjetlosti”. Najzad, „Prosvjeta” 1965. godine objavljuje prvu knjigu Meše Selimovića u Beogradu, drugo izdanje romana „Tišine”. U „Odjeku” najavljuje da će uskoro predati izdavaču novi roman „Četiri zlatne ptice”.
„Počinjem ovu svoju priču... da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rešenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka kao izazov. Ne znam šta će biti zabilježeno, ali će u kukama slova ostati nešto od onoga što je bivalo u meni, pa se više neće gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam šta je bilo. Tako ću moći da vidim sebe kakav postajem, to čudo koje ne poznajem, a čini mi se da je čudo što uvijek nijesam bio ono što sam do sad...”
To je odlomak, nekoliko rečenica iz Mešine velike muke – upravo završenog romana „Derviš i smrt”. Rukopis je završio, sklopio papire i na parčetu čiste hartije jednostavno napisao posvetu: Darki. Jedan od prvih čitalaca bio je Risto Trifković, čiju je vrednoću i marljivost Meša veoma cijenio. I, naravno, odanost. Risto je bio oduševljen rukopisom: „Ovo je velika knjiga...”
„Nemoguće!”, govorili su mu zavidljivi pisci.
A Meša je, šetajući od Marindvora do Baščaršije sa nestrpljenjem očekivao vijest iz Beograda – dao je rukopis na čitanje i Dobrici Ćosiću. Do njegovog suda bilo mu je veoma stalo. I Dobrica je bio iznenađen – javio mu je da je napisao veliku knjigu, zrelo djelo: „Bravo, Meša...” Izdavačka kuća „Veselin Masleša” štampa Selimovićevu knjigu „Eseji i ogledi” (o Maruliću, Vuku, Sremcu, Kikiću, Cesarcu i Milanu Bogdanoviću). Za „Tišine” dobija Dvadesetsedmojulsku nagradu Bosne i Hercegovine. Srpska književna zadruga štampa njegovu knjigu pripovjedaka „Vrijeme neprolazno” na temu rata i revolucije.
„Derviš i smrt” izlazi iz štampe u septembru 1966. godine u izdanju „Svjetlosti”, u biblioteci „Savremenici”. U intervjuu „Politici”, tim povodom kaže: „To je prvenstveno filozofski i psihološki roman. Derviš je čovjek koji misli dogmatski, ukalupljeno, bez obzira na lično poštenje, a život mu stavlja zamke i razbija oklop njegovog tobož stabilnog mišljenja i odnosa prema svijetu.
Mene je posebno interesovao jezik, mogućnosti koje u sebi krije za izražavanje suptilnih psiholoških stanja...”(NASTAVIĆE SE)